Svjetiljke iz pustinje

Detalji

Kreirano Nedjelja, 01 Srpanj 2012 12:54

Priredio: Dario Miletić

U četvrtom stoljeću Egipatsku, Palestinsku, Arabijsku i Sirijsku pustinju naselili su neobični ljudi.

Činjenica da je sada Car bio kršćanin ponukala ih je na njihovu odluku. Tražili su Boga kojega su mogli naći sami, ne onoga koji se zadaje od nekog drugog. Dogodio se tada taj bijeg iz svijeta, koji je postizao svoje najveće dimenzije, gotovo bismo mogli reći mahnitost, kada je svijet poslao službeno kršćanski. Najpoznatiji od njih bio je Dalmatinac sv. Jeronim, koji je živio i preveo Sveto Pismo u Betlehemskoj spilji.

Pustinjski su se Oci, kako ih danas nazivamo, tada obično zvali opat ili abba, te starac ili senex. U mnogim gledištima, ti Pustinjski Oci imali su mnogo zajedničkog s budističkim zen monasima. Oni nisu nastojali steći odobravanje svojih suvremenika, niti su težili da izazovu njihovo neodobravanje, jer je mišljenje svijeta za njih postalo nevažno.

Njihove zgode i nedoumice mogu nas nadahnuti i danas, sedamnaest stoljeća kasnije:

           
“Ako poželiš za sebe počasti, znaj da nećeš oskudijevati razlozima za tugu i nevolju”, reče sv. Izak Sirijski.

Govorio je abba Hilarion: “Biti žalostan, to znači stalno misliti na sebe.”

Jedan od monaha, zvani Serafion, proda svoju knjigu Evanđelja i razdijeli svoj novac gladnima govoreći: "Prodao sam knjigu koja mi je govorila da prodam sve što imam i dadem siromasima."

Jedan pustinjak iz monaške naseobine Ćelije reče: "Čovjek piše pravila za druge, a iznimke za sebe."

Jedan pustinjak primjeti: "Takav je život! Kad smo dovoljno narasli da dohvatimo teglu s medom, više nas ona ne privlači."

Jednog brata koji je nešto pogriješio, svećenik istjera iz crkve, a abba Besarion ustade i iziđe i on, rekavši: “I ja sam grješan.”

Jednom zgodom veliki otac Antun zaključi: "Ljudi se dijele na zavidne, ohole i ostale. Nikad nisam susreo ostale."

Kad se za vrijeme jednog skupa govorilo o poniznosti, ovako reče veliki otac Antun: "Kad se naklonimo jedan centimetar, porastemo deset."

Kad su upitali oca Sisoesa zašto su mnogi ljudi nezahvalni, on reče: "Jer kad se završi večera, više nam ne treba žlica."

Nadobudni kandidat za pustinjaka, koji se tek odnedavna obratio, upita iskusna starca:
“Oče, sada se moram potpuno odreći svijeta?”
“Ne boj se, sinko”, odgovori mudri učitelj, “ako tvoj život doista bude potpuno kršćanski, tada će se svijet odreći tebe.”

Neki čovjek ovoga svijeta susretne oca Arsenija, koji mu počne govoriti o Bogu. Čovjek ga prekine:
“Oče, ja sam gotovo potpuni bezbožnik…”
“Što znači ono “gotovo” potpuni bezbožnik?”
“To znači da svaku večer molim: “Moj Bože, ako postojiš, smiluj se mojoj duši, ako je imam.”

Neki je učenik upamtio ovu riječ svog duhovnog oca: "Onaj tko vjeruje da se s novcem može sve, sve bi učinio da ga ima."

Neki monah reče abbi Iliji: “Poznajem čovjeka koji ima lijepo mišljenje o sebi.”
Starac mu reče: “Ako netko ima lijepo mišljenje o sebi, često je to i jedino lijepo mišljenje koje postoji o tom čovjeku.”

Nekom novaku koji se jako bojao trpljenja otac Daniel reče: "Tko se boji trpljenja, već trpi od onoga od čega strahuje."

Oci običavahu reći: “Ako u mjestu gdje prebivaš u pustinji iskrsnu neke napasti, ne ostavljaj to mjesto u vrijeme napasti. Jer, ako ih tada ostaviš, išao bilo gdje, naći ćeš iste poteškoće gdje te čekaju.”

            Pokušavajući dokučiti dušu bezbošca, neki pustinjak reče: "Najteži je trenutak za bezbošca kad osjeti zahvalnost, a ne zna kome zahvaliti."

Poznatom opatu Antunu netko reče:
“Ti si zaista najveći pustinjak na cijelome svijetu…”
“To mi je već prije tebe više puta došapnuo i đavao”, dometnu sveti starac.

“Rado primaj pogrde u svojoj veličini, a izbjegavaj veličanje u svojoj malenkosti”, reče sv. Izak Sirijski.

Rekao je abba Izaija: “Ničije nedostatke nemoj nositi u svom srcu.”

Starac reče: “I sam znaš brate, ako i ne možemo ući u Obećanu zemlju, korisnije nam je svoje kosti ostaviti u pijesku, nego vratiti se u Egipat.”

Starac je rekao: “Onaj tko daje milostinju, treba je davati tako ponizno kao da je i sam prima.”

Teofil od svetog sjećanja, Biskup Aleksandrijski, putovao je u Scete, a braća koja su došla s njim, rekoše Opatu Pambu: “Reci riječ-dvije Biskupu da može izgraditi svoju dušu u ovom mjestu.”
Starac odvrati: “Ako se ne izgradi mojom šutnjom, nema nade da će se izgraditi mojim riječima."

Učitelj reče: "Onaj tko hoće raditi, nađe posao, a onaj tko neće, nađe ispriku."

“Većom snagom raspolaže čovjek koji prezire cijeli svijet, nego čovjek koji cijelim svijetom vlada”, reče Sv. Nikodem Agiorit.

Zadivljen svetošću i mudrošću svoga učitelja, zaneseno reče novak: "Želim biti kao ti, oče."
Veliki otac Ivan odgovori: "Radije bih da me nadvisiš nego da budeš kao ja."

• < Prethodno
• Slijedeće >